Početna

 
 
Lični identitet - imidž radnika...
Motivacija zaposlenih u priva...
Menadžeri bezbednosti u (ra...
Zaštita informacija
Pregovaranje
Diplomatija
Zašto nemamo sindikat?
Kontrola pristupa
Konflikt na radu
Industrijska špijunaža
Javna rasprava o nacrtu Zakona...
 
 
 
 
 
 

 

 

ZAŠTO NEMAMO SINDIKAT?

Godine prolaze, vlasti se menjaju,   a privatna bezbednost i dalje luta u potrazi za svojim identitetom, položajem i ulogom u srpskoj posttranzitnoj eri. Već 10-tak godina se šuška da je neophodan zakon koji će da reguliše ovu veoma bitnu oblast, u kojoj 50 000 ljudi zarađuje svoj hleb, ali sve je ostalo na tom šuškanju koje već dobija ironičan prizvuk. U privatnim firmama za fizičko –tehničko obezbeđenje (pravnoj praznini nedefinisanih odnosa), radi armija ljudi, živeći svoje skromne živote i računajući broj smena i radnih sati za protekli mesec, u nadi da će dobiti platu dovoljnu za puko preživljavanje.   

Najvećem broju zaposlenih u  kompanijama koje se bave bezbednošću, taj posao nije primarno zanimanje i smatraju ga prelaznim rešenjem dok „ne iskoči“ nešto bolje, ali nažalost za mnoge koji uđu u ovaj sektor, nema alternativnih rešenja i oni postaju službenici obezbeđenja, koji hteli to ili ne, moraju prihvatiti realnost i početi da se profesionalno usmeravaju na delatnost zaštite koja iziskuje nova znanja i veštine. Nije retka situacija, da se u poslovima fizičkog obezbeđenja na istoj radnoj poziciji nađu: apsolvent poljoprivrednog fakulteta (odgovara mu noćna smena zbog učenja), mašinbravar (ne može da nađe posao u struci), turistički tehničar (obavlja posao obezbeđenja kao dodatni) i vojni penzioner ( mora da izdržava sina koji je izgubio posao i ima malo dete).

   Ništa strašno, nemamo profilisan kadar koji može da zadovolji prilično veliko tržište i mora se od nečega početi.  Privatna bezbednost je takođe imala svoje trapave početke u Evropi i Svetu, ali već odavno je ta oblast društvene delatnosti teorijski i praktično ustanovljena, sa jasno ustanovljenim pravilima i odnosima koji se temelje na zakonskim regulativama.

Postavlja se pitanje: Zašto se u Srbiji ovoliko dugo toleriše haotična situacija i ko će postaviti stvari na svoje mesto? Konkretnog i jasnog odgovora nema, ali svi „eksperti“ iz oblasti javne i privatne bezbednosti, sete se ovog gorućeg problema samo kad se desi neki ozbiljniji incident, u kome i oni sami ne znaju da objasne ko je nadležan za njegovo rešavanje i odgovoran za nastale posledice. Onda nastaje već ustaljeno dobacivanje „vrućim krompirom“ na relaciji, Policija – Kompanija  – Radnik obezbeđenja, u kome vreli zalogaj guta ovaj treći, najniži na hijerarhijskoj lestvici, jer se čak i njegov „šefić“ izvuče jeftinim objašnjenjem da je on izdao jasna uputstva, kojih se krajnji izvršilac nije dosledno pridržavao.  

Kola se lome na radnicima obezbeđenja svih nivoa, menadžerima bezbednosti koji razvijaju poslovnu strategiju, bez ikakvih realnih utemeljenja i službenicima obezbeđenja koji su, bez uvrede, svedeni na brojke i slova (Ime i broj radnih sati) i predstavljaju najugroženiju kategoriju, potpuno obespravljenu sa kojom se najviše manipuliše. Potpuno je jasno kome bi najviše odgovaralo donošenja zakona o obezbeđenju lica i imovine u Republici Srbiji, a ko bi sa tim bio na gubitku i stekao nove obaveze.

Dolazimo do ključna stvari u celoj priči, a to je način na koji se može doći do novog zakona, koji bi bio temelj profesionalizma u sektoru privatne bezbednosti. Odgovor je jasan, organizovanjem radnika obezbeđenja u Sindikat. Tada bi svima postalo jasno, a pre svega samim službenicima obezbeđenja da je snaga promena u njihovim rukama i da kroz jedinstveno sindikalno udruženje, mogu zaštiti svoje interese i omogućiti brže uređenje svog poslovnog ambijenta, koji u potpunosti zaslužuje korenite promene.

Evidentna je učmalost, utučenost i kolektivna apatija zaposlenih u ovoj oblasti, nema apsolutno nikakvih inicijativa niti tendencija da se nešto promeni. Svima je jasno da nema reda, mnogi su se pomirili sa trenutnim stanjem i preživljavaju, a dosta je i onih koji uporedo traže koru hleba u drugim poslovima. Imajući u vidu opšte raspoloženje i stepen osvešćenosti zaposlenih, jasno je zašto nema sindikata, koji bi objedinio sve potrebe radnika i sa transparentnim zahtevima izašao ispred poslodavaca. Ovde nije reč o novoj radničkoj revoluciji, već o borbi za identitet jednog zanimanja i minimumu radnih prava koja zaslužuje čovek sa ovako delikatnim pozivom, kao što je obezbeđenje lica, imovine i poslovanja.

Bez oformljenog Sindikata i dalje ćemo slušati bajke „ekspertskih timova“ o novom zakonu, povećanju plata, novom kolektivnom ugovoru i profesionalnom odnosu prema radnicima obezbeđenja, koji u ovom trenutku ekonomske krize i padajućeg kursa dinara stežu kaiš više nego ikad. Sindikat bi trebali da osnuju zaposlenii u privatnoj bezbednosti, koji obavljaju poslove na operativnom, taktičkom i strategijskom nivou. Najbitnije je da svi pojedinci budu ljudi visokog morala, sa čvrstim ličnim integritetom, koji svoju budućnost vide u ovom pre svega odgovornom i humanom poslu, koji se zbog dugogodišnjeg neprofesionalizma često dovodio u pogrešne, uglavnom negativne konotacije.

Drugi uslov sindikata je svest o krajnje nezavidnom položaju radnika obezbeđenja i istinska volja i opredeljenje da svojim delovanjem popravi njihov status. Sindikalci će nesumnjivo biti na udaru i pritisku kompanija za obezbeđenje, koje će želeti da zadrže trenutno stanje u kome nema jasnih pravila i gde u zakonske rupe upadaju oni najbrojniji i najslabiji (čitaj radnici). Da bi i dalje poslovali u mutnom, preko grbače radnika, ujedinjeni poslodavci lobiraju da se ne žuri sa usvajanjem novog zakona o obezbeđenju, jer bi se tim jasno definisala pravila igre i postalo bi jasno ko je radnik obezbeđenja, a ko penzioner, ko je security manager a ko policajac u penziji, koji stepen stručnosti treba da ima izvršilac obezbeđenja i njegov predpostavljeni, ko može da nosi vatreno oružje i kad sme da ga upotrebi...

Sindikat bi morao da se zalaže za:  

  • Usvajanje novog zakona o sektoru privatne bezbednosti, koji bi definisao kolektivni ugovor zajedno sa opštim uslovima koje moraju poštovati kompanije i zaposleni.  
  • Formiranje minimalne cene rada, koja će biti dovoljna za opšte životne uslove i neće biti ispod vrednosti potrošačke korpe.
  • Određivanje maksimalnog broja radnih sati koje zaposleni može da provede na poslu i plaćanje  noćnog i prekovremenog rada.
  • Definisanje zdravstvenog, socijalnog i penzionog osiguranja sa naglašenim beneficijama visokorizičnih kategorija.
  • Kvalitetna kategorizacija službenika obezbeđenja i omogućavanje napredovanja na osnovu znanja, sposobnosti i zasluga u obavljanju radnih dužnosti.
  • Ostvarivanje boljeg materijalnog i socijalnog položaja zaposlenih u svim regionima Republike Srbije i upoznavanje zaposlenih sa njihovim radnim pravima.
  • Ostvarivanje što boljeg i sigurnijeg poslovnog okruženja i uslova rada sa tendencijom približavanja savremenim evropskim standardima i iskustvima i samim tim podizanjem kvaliteta pruženih usluga.  
  • Stvaranje uslova za neometan rad sindikata i zakonsko sankcionisanje sprečavanja sindikalnog organizovanja zaposlenih.
  • Podizanje i stvaranje stručnih kadrova, kao i stalna edukacija zaposlenih.
  • Rešavanje svih aktuelnih pitanja i problema sa kojima se susreću zaposleni u sektoru privatne bezbednosti. Pravno savetovanje i zastupanje radnika u sudskim procesima.

Koliko je katastrofalno stanje u sektoru privatne bezbednosti, može se objasniti činjenicom da od svih gore navedenih stavki budućeg delovanja Sindikata, u praksi i teoriji nepostoji niti jedna.  Neprofesionalnost je postao ustaljen trend u ovoj oblasti, sto se projektuje i na stanje medjuljudskih odnosa u kompanijama za bezbednost, ali moramo biti svesni da jedino iz kritične mase u kojoj smo svi mi, može da se rodi udruženje koje bi istinski bilo na strani radnika.

Preduslov za kvalitetan rad i nesebično zalaganje u ovom poslu su pristojne zarade i poštovanje ličnosti radnika obezbeđenja. Gladni i nestimulisani kadrovi biće neuspešni, nezadovoljni i u najgorem slučaju spremni na saradnju sa faktorima ugrožavanja bezbednosti, što i dalje kalja ugled našeg zajedničkog zanimanja, u čiju odbranu svi moramo stati.

Niko nema pravo da se poigrava sudbinama ogromnog broja ljudi, a mi smo indirektni krivci za loše stanje jer samo nemo posmatramo ukupna (ne)dešavanja u oblasti privatne bezbednosti. Naš trud, rad i znanje su srozani i obezvređeni, a motivacija i entuzijazam za poslovni napredak gotovo ugušeni. Logično bi bilo da usledi naš odgovor na ukupno stanje stvari, ali u poremećenom sistemu vrednosti i logika često oboli. Ostaje nam nada da nisam u pravu.  

*Objavljeno u časopisu - Profesional Security Systems

Spec. Mladen Raonic

   

početna | o nama | usluge | aktuelno | kontakt

 

 

2007 - 2011 © absolutsecurity.rs